Tešanj, 25. juli 2025. – Nakon jedne od najgorih epidemija morbila u posljednih nekoliko godina, koja je bez posustajanja ušla i u 2025. godinu, javnost svjedoči opasnom i apsurdnom raskoraku između apela nadležnih institucija i stvarne situacije na terenu.
Dok se od roditelja zahtijeva da hitno vakcinišu svoju djecu, postavlja se ključno pitanje: mogu li oni to i učiniti?
Informacije o nestašicama MMR vakcine u zdravstvenim ustanovama, poput one u Tešnju koja se suočava sa nedostatkom istih skoro pola godine (od Februara), predstavljaju vrhunac sistemske nebrige koja prijeti da uruši cjelokupan javnozdravstveni sistem.
Posebno zabrinjava situacija u Zeničko-dobojskom kantonu (ZDK), koji uz Kanton Sarajevo prednjači po broju oboljelih. Ironično, upravo u ovom kantonu bilježi se jedan od najnižih procenata vakcinisane djece u FBiH.
Podaci Zavoda za javno zdravstvo FBiH i kantonalnog zavoda su alarmantni i nedvosmisleno ukazuju na direktnu vezu između niske stope imunizacije i eksplozije bolesti.
Prema izvještajima iz 2024. godine, obuhvat MMR vakcinom u ZDK pao je na kritičnih 37%, što je daleko ispod neophodnih 95% za postizanje kolektivnog imuniteta koji štiti i one najranjivije – bebe koje još nisu dovoljno stare za vakcinu i djecu koja se iz medicinskih razloga ne mogu vakcinisati.
U takvim okolnostima, Općina Tešanj, kao dio ovog ugroženog kantona, nalazi se u epicentru javnozdravstvenog rizikilo kakva nemogućnost kontinuirane i redovne vakcinacije u lokalnom domu zdravlja ili bolnici ne predstavlja samo logistički propust, već direktno ugrožavanje zdravlja i života djece.
Svaki dan bez dostupne vakcine je dan u kojem se neodlučni roditelji ne mogu predomisliti, a oni odlučni bivaju spriječeni da zaštite svoju djecu.
To je dan u kojem virus morbila, poznat po svojoj ekstremnoj zaraznosti i teškim komplikacijama, dobija novu priliku za širenje.
Apeli bez pokrića i pitanje odgovornosti
Paradoks je tim veći što Ministarstvo zdravstva ZDK i Zavod za javno zdravstvo ZDK, zajedno sa federalnim institucijama, redovno upućuju pozive roditeljima na vakcinaciju.
Ovi apeli, ma koliko bili dobronamjerni, postaju groteskni ukoliko sistem, za čije funkcionisanje su upravo te institucije odgovorne, nije u stanju da obezbijedi osnovni alat za provođenje tih preporuka – vakcinu.
Postavlja se pitanje odgovornosti. Ko je odgovoran za to što je vakcinalni obuhvat u jednom kantonu pao na nivo koji garantuje epidemiju?
Gdje je zapelo u lancu nabavke i distribucije vakcina?
Zašto se o potencijalnim nestašicama ne komunicira transparentno i pravovremeno sa javnošću?
Šutnja administracije i prebacivanje odgovornosti isključivo na roditelje, koji su godinama bili izloženi agresivnim antivakcinalnim kampanjama i dezinformacijama, predstavlja najlakši, ali i najopasniji put.
Institucije imaju obavezu ne samo da nabave i distribuiraju vakcine, već i da aktivno rade na edukaciji, razbijanju mitova i vraćanju povjerenja u nauku i medicinu.
Pasivno posmatranje pada vakcinacije godinama unazad, a zatim panični apeli u jeku epidemije, dokaz su zakašnjele i neadekvatne reakcije.
Nedavna epidemija morbila nije prirodna katastrofa. Ona je posljedica ljudskog faktora – kako neodgovornosti pojedinaca, tako i, što je mnogo opasnije, sistemske nekompetentnosti i zapuštenosti javnog zdravstva.
Dok se djeca u Zeničko-dobojskom kantonu i širom Federacije bore sa upalama pluća, encefalitisom i drugim teškim komplikacijama morbila, krajnje je vrijeme da se sa apela pređe na konkretnu akciju i, što je najvažnije, na utvrđivanje odgovornosti. Sve drugo je samo produžavanje agonije i igranje sa životima najmlađih.
