Rane pedesete godine dvadesetog vijeka.
Mjesto radnje – katolička crkva Sv. Ante u banjalučkom naselju Petrićevac.
Čekala se nedjeljna misa k’o ozeblo sunce. Žene, cure, snaše, udovice, raspuštenice, curice male pa i starija godišta – sve je to hrlilo na nedjeljnu misu da vidi i čuje. “ukazanje”.
A “ukazanje” se odazivalo na ime fra Zvonko.
Mlad, lijep, zgodan, karizmatičan – san snova ženskog roda petrićevačke župe.
A fra Zvonku nije bilo mrsko poslije mise popričati, posavjetovati, utješiti svoje župljanke. Rado je nudio i svoje rame za plakanje. I ne samo rame – imao je fra Zvonko i drugih organa. Savjete i utjehu je dijelio i u kućnim posjetama. Uglavnom noću.
Ali, koliko je bio omiljen među ženama još više je bio omržen međ’ muškima.
Počele pristizati žalbe i pritužbe u banjalučku biskupiju. Biskupija oformila komisiju. Komisija donijela presudu – preseljenje fra Zvonka u drugu županiju.
Plač i suze župljanki nije pomoglo – fra Zvonko je morao otići.
Došao fijaker, utrpaše fra Zvonka sa svom njegovom imovinom pa put željezničke stanice u Predgrađu.
Na pola puta fra Zvonko zaustavi fijaker, siđe, skide mantiju i zafrlji je u trnje. Mantiju nikad više nije obukao.
Par mjeseci kasnije, Zvonko (bez “fra”) je postao direktor u banjalučkoj Celulozi, oženio ljubav svog života i do kraja svoga vijeka sretno živio sa svojom Fatom.
Čiča miča, to je bila jedna mamina priča.
Piše : Anto Tomić.
